Pred otprilike 500 ljet je počelo naseljavanje hrvatskih seljačkih obitelji u tadašnjoj Zapadnoj Ugarskoj, dakle u današnjem Gradišću i granični prostori u Madjarskoj i Slovačkoj, ali i po Dolnjoj Austriji sve do Južne Moravske u današnjoj Češkoj Republiki. Naseljavane od vlastelinov i veleposjednikov, su se ove hrvatske seljačke obitelji skrbile za plodna polja i izgradnju poljoprivrednih strukturov na ovom području sjevero- i jugoistočno od Beča, ko je bilo onda zbog različnih graničnih svadjov i sukobov, kao i betegov dost slabo naseljeno.

 

Danas se polazi od oko 60.000 gradišćanskih Hrvatov, od kih najveći dio živi u samom Gradišću (ca. 35.000) i u Beču (ca. 15.000), tako da su gradišćanski Hrvati najveća priznata narodna grupa u Austriji. Ostatak manjine živi u oni granični seli u Madjarskoj i Slovačkoj, ki 1921. ljeta nisu nastali dio novostvorene savezne zemlje Gradišća. Najsjevernija grana su Moravski Hrvati u Češkoj Republiki.

 

Akoprem su gradišćanski Hrvati duga ljeta bili rascipljeni državnimi granicami pa i Željeznim zastorom, su mogli obdržati kontakte i zajedničtvo. Tako na primjer govoru ista narječja i imaju skupnu kulturnu bašćinu. S otvorenjem granic i padom Željeznoga zastora 1989. kao i onda s EU-pristupom Slovačke, Češke i Madjarske 2004. ljeta su se otvorile mnoge nove šanse za prikgraničnu suradnju, čemu je EU-pristup Hrvatske 2013. još dodao nove perspektive. 

 

Migracija gradišćanskih Hrvatov u Beč se pojačala od kraja 19. stoljeća, kada su se mnogi iz hrvatskih sel zbog ekonomskih i socijalnih uzrokov pak i izobrazbe preselili u velegrad. Tako danas živi oko 15.000 gradišćanskih Hrvatov u Beču, ki se u čuda slučajev prik vikenda vraćaju u Gradišće. Isto tako ima i dost Hrvatov iz Gradišća, ki se dnevno vozu na djelatno mjesto u Beču. Prvi hrvatski tragi i slijedi u Beču su pravoda znatno stariji i s kraja 16. i početka 17. stoljeća, kada se na primjer današnji Spittelberg zvao Krowotendörfel. 

 

U Beču su se jur od 1920-ih ljet etablirale prve strukture za kulturni i društveni život i za jezični i socijalni razvitak jer su naravno Hrvati i u velegradu Beču kanili dalje gajiti svoj jezik i svoju kulturu. Tim su se stvorili mosti med selom i gradom, i u pogledu na urbaniziranje tradicionalnoga, na povezivanje s novim i suvrimenim, ča je istovrimeno omogućilo integraciju u urbanu sredinu. 

 

Od 1994. ljeta onda Hrvatski centar kao krovna organizacija pokriva opširne jezične i kulturne ponude za sve dobne skupine i uzraste, od najmanjih do seniorov. Isto tako je Hrvatski centar važan za kontakt i informaciju većinskoga naroda u Austriji i njeva pitanja u pogledu na manjine i narodne grupe.