Po dugom i teškom bolovanju, u čemu ga je žrtvovno pratila i podvarala hižna družica Uši, mirno je s ovoga svita otišao Herman-Stanko Hemetek, u pandiljak, 22. julija. Bilo mu je dano da dušu more zdahnuti u domaćem stanu u Beču, a to i uz stručno podvaranje Kristine Scheucher, rodjene Gregorić iz Frakanave. U tom se zatvara i već od 40 ljet dugi vrimenski kolobar, ki ga je vezao i za mene kao i za brojne druge gradišćanske Hrvatice i Hrvate. S njim je otišao dobar prijatelj, vrsni slikar, cijenjeni i priznati likovnjak takorekuć i iz „našega“ umjetničkoga kruga, iz koga je u minuli ljeti nažalost bio otrgnut zbog bolesti i nemoći.
Rodjen je kao Herman u bigunskom logoru Korenjak, na slovensko-hrvatskoj granici 4. novembra 1944. ljeta. Po majki je Slovenac i je odrasao na hrvatsko-slovenskom graničnom prostoru. S majkom i bratom se odselio na otok Lošinj, u Hrvatskoj. Onde je pohodio i položio mornarsku akademiju i plovio je po svi morji svita — dokle se odlučio, da ostavi staru „Jugovinu“. Išao je prik granice i je bio svojčas bigunac, izbiglica. To je bio ulazak u novu nepoznatu zemlju, u novi nesigurni život. Najprvo mu je nova domovina bila Austrija, a kašnje je pak išao u Nimšku, da bi se po nekoliko ljet opet vrnuo u Austriju i ovde zaposlio u Ujedinjeni nacija.
Svoje izbigličtvo je uz ostalo predjelao u inštalaciji »Trektur/Der Trichter«, ku je najprvo pokazao u samom centru Beča, Am Hof, a onda je ta inštalacija pak putovala kroz različne grade Austrije.
Slikar i instalacijski umjetnik Herman Hemetek je bez sumlje jedan iz one šakice likovnjakov, ki su usko vezani i uz Hrvatski akademski klub i Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču, a kašnje pak još uže uz Hrvatski centar, a tim i uz brojna društva, sekcije i inicijative pod krovom ovih društvenih prostorijev u bečkoj Schwindgasse.
Velološinjan, s daleko već od pedeset ljet dugim glavnim boravkom u Beču, kao slikar i instalator u svojem likovnom stvaranju je jur prošao brojne stilske faze. Egzemplarično neka bude spomenuta njegova instalacija 1992. ljeta Am Hof u centru Beča kade je postavio svoj trektur (Der Trichter) od driva po nalogu Lige za ljudska prava. U istom ljetu se je Hemetek pokazao iz čisto drugoga nuglja svojega vidjenja i svoje stvarnosti i umjetnosti. U turmu sa spremišćem vode (Wasserturm) u 10. bečkom kotaru je izlagao svoje „brodove“ velikoga formata, isječke tankerov i industrijskih brodov.
U 1995. ljetu je iz njega izbusnuo boj i sve ča je duševno i duhovno pretrpio za vrime boja najprvo u Hrvatskoj, a onda pak i u Bosni i Hercegovini. To je faza teških i škurih bojov, farbov i stiliziranih križev i zapravo zdvojnoga smatranja svih tih strahot, ke su se dogodile pred vrati Beča, u njegovoj domovini. Ljeto 1996. je bilo opet jako plodno za Hemeteka jer se je pokazao i kao slikar (npr. akti i preslikani akti), ali i kao skulptor u foajeu Hrvatskoga narodnoga kazališća u Zagrebu. U hrvatsku metropolu se je ponovno vrnuo ljetodan kasnije, opet u HNK, kade se je pokazao sa slikami, sa svojom jur pobojnom fazom.
Osebujno dobra stvaralačka faza je bila i ona s pticami, kade je naišao na veliko zanimanje i oduševljenje pred svim i kod kupcev. A jur ljetodan kasnije je veliku pažnju povukao na sebe sa svojimi šarimi ribami — ali i sa velikoformatnimi (1 metar široki a 3 metare visoki) apstraktnimi slikami. Ljeto 1999. je ušlo u povijest i biografiju Hermana Hemeteka ne samo kao posebno stvaralačka faza, nego je u tom ljetu ostavio svoje trage i slijede i u Hrvatskom centru u Beču, a potom pak i u KUGI u Velikom Borištofu, kade još danas na zidu parkirališća visi njegov golemi friz (Fries) o povijesti Hrvatov na tlu današnjega Gradišća, dakle početo s Bašćanskom pločom prik seljenja dobe do borbe za manjinska prava i dvojezičnu topografiju. To je nastalo u okviru hakovskoga projekta »Kako«, u kom su uz Hemeteka sudjelivali još Jožef Hartmann i Erich Novosel.
U mozak tisuće hrvatskih vjernikov i vjernic Hemetek se je urizao, kada je povodom gostovanja »Putujuće Celjanske Marije« u Beču 2003./2004.) stvorio motiv za zastavu „Celjanske braće“, apstraktni motiv sunca u zlati i svitli farba, ki je pak bio i motiv na zastavi hrvatske vjerske zajednice u Beču. Bio je duga ljeta i član Balskoga tima, a takaj i nekoko puti je oblikovao plakat za tradicionalni Hrvatski bal u Beču.
Stanko — ali naziva se i Marko i Herman — Hemetek se je jur puno ranije bio sprijateljio i s gradišćanskimi Hrvati i je kontaktirao jur ranije i Hrvatski akademski klub. Otkada je Hrvatski centar u Schwindgasse 14 otvorio svoja vrata, Stanko je bio stalni gost. Tako je bilo samo dosljedno, da veliku svoju samostalnu izložbu 2005. ljeta posvećuje Centru, čije prostrane prostorije u pivnici i u mezaninu su mu nudile mogućnost pokazati velike njegove slike pak i najnovije, ke je napravio upravo povodom otvaranja Centra i u čast i spomen gradišćanskohrvatskih poznatih osob i krajolikom. Centar mu je većkrat nudio izložbeni prostor za izložbe i inštalacije. A nije ni čudo, da je svoj 70. rodjendan 2014. ljeta proslavio s velikom svojom izložbom i feštom u prostrani prostorija Centra u Beču.
Stanko Hemetek nikada nije tajio, da je eros, da je božica ljubavi, jedan od njegovih glavnih pogonov, motorov, a u prvom redu i motivov. To je pokazala izložba u Centru, ku moremo ubrajati u jednu od najuspješnijih i po pohodu ljudi i po prodaji slik.
Sam umjetnik Hemetek, ki je i svoje ćuti i svoje misli do velike i znatne neke mjere usidrio u Centru i med ljudi, ki pohadjaju ov Centar i ki njim upravljaju, je ovu ustanovu nazvao svojom hrvatskom domovinom.
Med gradišćanskimi Hrvati je našao nove poznance, nove prijatelje, a vjerojatno i teplo gnjazdo, u kom se je jednostavno dobro ćutio, gnjazdo ko je osvojio i ko je nastalo njegovo, iako mu je većkrat bilo i preusko i preplitko i je je često puti i ostavio. Bilo kako, svenek se je vratio u ovo gnjazdo.
Po prvi put je u povijesti, da je jedan Lošinjanin, dakle bodul, otočan postao članom odbora jednoga našega gradišćanskohrvatskoga društva, Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Beču. Ne samo to, on je i med rijetkimi iz tada još Jugoslavije, a kasnije pak Hrvatske, ki je bio odibran u krilo jednoga hrvatskoga društva ovde u Beču. Ovo odlikuje ne samo njega, nego pred svim obogaćuje nas, ki smo s njim dobili angažiranoga aktivista i kreativnoga suborca. S njim smo dobili i uglednoga, umjetnički nadahnutoga i društvenopolitički iskušenoga i angažiranoga prijatelja i savjetnika, ali i diskutanta, ki je dostkrat i smirio napete situacije med nami samimi.
Zahvaljujući vjerojatno i redovitomu medijskomu izvješćavanju o Stanku Hemeteku najveći dio gradišćanskohrvatske javnosti ga je držao za svojega, neznajući točno kamo s njim i u ko selo, još već, u ku krajinu da ga uvrsti, jer njegovi doskrat uspili pokušaji sa čakavskim, ki skoro svenek završavaju u štokavšćini, ali i s redovitimi kajkavskimi interferencijami, dakle po jeziku nije pasao u nijedno od naših sel, a ipak opet i u sva.
Stanko Hemetek nije nosio sove u Atinu nego ih je donesao sa sobom iz grčkoga Zakintosa, u svojem umu, u svojoj mašti ih je ovde ovjekovječio za nas u svoji slika, bilo da su mlade ili šare, stare ili u pak s venecijanskom maskom.
Ova, po mojem, vrlo važna umjetnička faza, ili je pak postaja, slikara Hermana Hemeteka je obilježena kamenjem, kamenimi pločami svoje otočke, bodulske domovine, ljubljenoga njegovoga Lošinja — u ki se je, dokle bio zdrav, sve češće povukao i kade su mu sunce i morje punili baterije i ga obdarili novimi nadahnući.
Boje, farbe u Hemetekovi slika su bile jake, izražajne — iako more biti ne toliko svituće i šarene kao u, recimo, njegovoj tibetanskoj fazi. Po svojem povratku iz Tibeta je slikao u neverojatno jaki farba-boja, konkretno i ravnimi linijami i površinami. Ta ciklus je zvao »Vrata u nebesa«.
Ali zato njegovo žuto nadmašuje sve ča Vlaj podrazumiva pod suncem, jer tako kako on to crta i slika, sunce se doživljava samo na morju — a ako jur ne u hrvatskom Primorju ili Dalmaciji onda barem u Grčkoj ili kade drugdir uz predivni i premili i prelipi Mediteran, kamo redovito vuče i nas Panonce.
Dajemo zbogom jednomu od „naših“, ki je bio vjerojatno već s nami povezan nego pravi naši -- bilo kako to „naše“ vidimo, opisujemo i definiramo. Bio je dio nas, falit će nam i spomenut ćemo se ga tako dugo kako je nek moguće.
Kremiranje će biti u pandijak, 19. augusta (14.00) u bečkom Krematoriju na Simmeringovoj ulici, a u stabilnom grobu pokopat ćedu njegovu urnu u malom privatnom krugu na rubu Beča, u posebno zato predvidjenoj šumi.
Petar Tyran
Комментарии